˝nije teško biti fin˝

Ah, da. Već smo, draga djeco, naučili čemu služi zebra. Ako ste mislili da se radi o životinji moram vam skrenuti pažnju da je u pitanju nešto mnogo važnije. U urbanim džunglama zebra ima sasvim drugo značenje od one mirne životinje nalik konju. Tako da je sada zebra prostor na ulici obilježen bijelim prugama, a inače bi trebao služiti da putem njega pječaci pređu sa jedne na drugu stranu. Treba bi, i on to i jeste u malo većim ili recimo kulturnijim sredinama. Tu su još pravila “ko kada ide” određena i semaforom. To je jedna druga životinja sa velikim očima. (pazite nikad ne gleda na sva tri oka istovremeno, inače je pokvarena životinja). E sada. Ako ste iz takvog grada gdje je žebra svetinja i gdje ona zaista služi da se preko nje pređe na drugu stranu ulice i tako mi pametni došli u moju provinciju čuvajte se. Zašto? Ovdje jednostavno žebra ništa ne znači većini vozača. Na to ukazuju na desetine udarenih pješaka upravo na zebri. Najsvježiji primjer jeste brutalno pregaženo dijete jednog hodže, opet tu negdje na ulici i na onoj životinji - zebri. Na sreću sve se završilo na ogrebotinama i detaljnim snimanjima glave i ostalih udova.

Zašto se vozači tako ponašaju u ovoj mojoj provinciji pitate se? Prvi odgovor je zato što im fali saobraćajne kulture. OK. Dalje.  Sebični su i koriste se zakonom jačeg. OK. Dalje. Ovo dalje je posebno važno za pješake. Nisu naučili da će pješak preći ulicu baš tu na zebri. Jer, džavo ga odnio, kod toliko ulice on baš našao da pređe na zebri. I nažalost , ovo je stvarnost.  Slaba svijest i saobraćajna kultura pješaka pripomogle su tome da je zebra zadnje mjesto gdje vozač očekuje da neko pređe ulicu. Pješaci ovdje prelaze svugdje osim ne po zebri. Čak i kada je zebra samo nekoliko metara od njih. I možete sada misliti kako se osjeća vozač koji svakih 5 metara mora stati ili usporiti jer ulicu prelazi ˝pješak˝, sa jedne na drugu strani u to ukoso dijagonalno. (znači dužim putem). Stoga imam par savjeta za djecu. Ne prelazite ulicu osim preko zebre. Čak i na zebri se čuvajte i budite sigurni da je vozač stao. Tek tada prelazite. Opet vam ne garantujem sigurnost, jer zahvaljujući desetinama onih koji ulicu prelaze gdje stignu, kao ovce,  za vozače vi ste samo jedan od njih čak i kada ste na zebri. Po slovu zakona. Vozač  je kriv ako ozlijedi  pješaka na zebri.  A pješak je kriv ako ga ozlijedi vozač negdje na pola ulice.  Sretno sa životinjama.

Kako insan stari sve se manje nada. Valjda sakuplja iskustva i na osnovu njih shvata da je današnji svijet i ovovremeno mjesto boravka okrutno, bespošteno brutalno i surovo. Ali sva ta brutalnost i oštra jeziva mržnja i neprijateljstvo sakriveni su ispod uglačane površine poslovnosti, marketinga i onog službenog u vlasti. Uvijek sam imao te neke dijelove beznađa tu negdje nad glavom. Ali se nisam nikada dao obeshrabriti i ostaviti bez zaliha nade. Danas sam i to doživio. NIje to ono što kažu lahko je žabu natjerati u vodu. Život me i nije trao, ali vidim kako druge tare, a ja nisam ništa ni gori i bolji od njih- tu smo mi svi negdje, u loncu koji vrije.

Moja prva zamisao je bila da nešto napišem povodom strašnog uništavanja obradivog zemljištva prve klase u dolini rijeke Sane. Stanje je takvo da imamo tu i tamo čitave njive prekrivene smećem i krutim odpadom koje se slojevima raspoređuje po njivama kako bi se tu nešto napravilo: stovarište građevinskog materijala, prostor za prodaju polovnih auta (o da, ima i toga i taj biznis stvarno cvijeta, nema se para za nova auta), privatna kamenorezačka radnja, ili jednostavno da se napravi uzvišenje na kojem će neko nekad ako će ikada napraviti neki poslovan prostor, jer lokacija je atraktivna uz put za nigdje ili uz put za selo u kojem je sve manje proizvodnje hrane. U ovom poslu svega ima osim zdravog razuma. Ne biraju se metode, sredstva i načini. Nikadav problem nije ako se u zemlju zatrpa stotine tona smeća (da se popuni prostor) u blizini izvora ili riječnih vodotoka, ili pored ponosno otvorenih bazena (ugodno kupanje želim). Nije problem ni podrivanje nasipa, niti zatvaranje odvodnih cijevi ispod cesta koje znače raziku između poplave i nepoprave. O bjesomučnom krčenju stabala uz rijeke (da mi se vidi vikendica izgrađena mojim sumljivim angažmanom u udruženju demobilisanih boraca) iza kojih nastaju odroni zemlje i mijenjanja pravca rijeka na štatu opet obradive zemlje zalosno je i razmišljati. Kad se sve sagleda, današnji čovjek očito ne misli živjeti ovdje, na ovoj zemlji i ovoj planeti. Još manje razmišlja da će na istom mjestu morati živjeti i njegova djeca.

Ovdje niko (statistike od svega 25% obrađene površine od ukupno moguće su jezive) ne misli sijati, živjeti  i raditi. Čekaju se vize i otvaranje granica, jer: eto tamo negdje drugdje u svijetu vlada nepojmljivo blagostanje, do te mjere da se novac po kontenjerima za smeće sakuplja. Ni nas trenutne sanjane ne čeka mnogo bolja sudbina, nastavimo li sa ovakvim uništavanjem obradive zemlje i konstantnim upornim nesijanjem i uvozom hrane. (Uvozno je jeftinije.)

Čuo sam da su neke značajne pare otišle iz Budžeta za dobro sporta. Tu u komšiliku bila je otrcana sala iz koje su se sedmično u redovnim terminima čili razdragani glasovi mladih karatista, djece i omladine svih uzrasta. Onda je to prestalo. Ohrdinu od zdanja su opkolili radnici građevinari. Danima je trajala unutrašnja obnova i rekonstrukcija. Kroz velike prozora sam primjetio kvalitetno grijanje, velike prozore kako i dolikuje objektu za promociju sporta. Uređenje vanjskog dijela bilo je izvanredno. Postavljena je fasada lila boje, a u istoj boji i niska ograda koja je više služila estetskoj funkciji nego obrambenoj. Onda je posijana trava koje je nevjerovatno brzo narasla. Zatim pistarice, u koje su ugrađena dva reda crvenih podnih lampica. Na kraju tu su bila i samootvarajuća klizeća vrata od stakla i mali krov više njih od nehrđajućeg inoxa. (kao u reklami o posuđu 260 komada za 260 KM)

Ziveći u svojoj zabludi nisam mogao da pojmim odkud odjednom takav pristup sportu. Odkud takva želja za dobro sporta. Račnao sam da su one pare konačno otišle na pravo mjesto - tamo gdje su i potrebne.
Onda je došla nova godina (i nova nafaka koja je sve manja, elhamdulillah) i otvor je bio spektakularan. Glomazni džipovi koji na 100 km troše taman toliko da se nahrani jedno selo gladnih negdje u zabiti Zemlje. Utegnuta raja, nabildani momci  lica iz Dilan Dog stripa i u minićima djevojke, il žene nebitno. Sve to na jednoj promiciji sporta? Ali u paprikama!

Umjesto sportske dvorane osvanula je smrdljiva, ulanštana, svjetlucava kockarnica, kafana, klub, pub, bordel, mjesto okupljanja odraslih ali nedoraslih osoba. Nema više karatea i bijelih kimona, ali imamo veliki neukusno “sklepan”  poster ˝Salon zabavnih igara˝.
 I to je nešto!

Pred nama je konačno ta psihološka granica vremena. Godina čitava prođe i ti opet gledaš u tu psihološku granicu zvanu nova godina. Ne praviš godišnji izvještaj i ne pišeš ljetopis dvije hiljade devete godine. Pusti to vrijeme, previše je irelativnosti u njemu da ga čuvaš i kontrolišeš. Ponovo ćemo reći da vrijeme brzo teče: ova godina je prošla nevjerovano brzo. Baš? Ostavi spiskove prioriteta, ostavi metode za uštedu vremena jer ništa ti to neće pomoći ako ne promjeniš svoj pogled na sebe i svoju ulogu, svoju bit. Jer vrijeme je tvoj život. Tvoj žeton prilika i šansa. Ne dozvoljavamo ljudima da kradu naš novac, ali im dozvoljavamo da kradu naše vrijeme.

P.S. Ne pijem više zeleni čaj.
:)

U ovom postu želim samo da sebe i vas podstaknem da ako imamo kakav cilj ili posao, da više truda uložemo, da više damo od sebe za njega, da se srčanije, hrabrije i odvažnije zalažemo na ostvarivanje naših ne samo snova, nego i prijekih potreba i prava koja nam kao ljudskim bićima pripadaju. Biti slobodan veoma je teško, robom se lahko i brzo postaje. Robova svakih vrsta ima  koji robuju lažnim idolima, pa im idoli umru ili budu ubijeni, pa se onda i oni ubijaju od tuge za njima. Robova materijalnim dobrima, robovima vlasti i moći, pa sve do robova koji robuju najnižim svojim i tuđim prohtjevima i željama. Slobodnih i neovisnih ljudi je malo. Zato što većina ljudi i ne cijeni slobodu jer su i sami naučili biti robovi, ili nisu spoznali njenu vrijednost i nezamjenjivu potrebu, ili nisu našli puta kako slobodnim postati. Danas u svijetu sistema koji energiju većine podčinjavaju nekolicini na vrhu sistema, načini porobljavanja su prefinjeni, skriveni i temeljni. Te moćne metode proizvodnje robova su veoma efikasne i u stanju su u ropstvo staviti sve ljudske resorse, pojedince i narode, osporiti jednima temeljna prava, drugima "odabranima" omogućiti neviđenu snagu i uticaj i pored njihovog neznatnog broja. Zato je zemlja ispunjena nesretnim ljudima, nepravdom i potlačenima. U stanju u kojem jesmo potrebno je duši ostaviti prostora. Ne tovariti na nju tovar briga i tegoba o tome kako će se nagomilani problemi riješiti. Treba imati na umu da svaki čovjek posjeduje jedan svoj dio koji se nemože porobiti. Pogađate to je duša.
Vjernik u Allaha je slobodan čovjek. Možda je njegovo tijelo u okovima i lancima, bespravno ili pod lažnom optužbom vješto proizvedena od moćnika koji znaju manipulirati strahom jednih porobllenih od drugih, ali njegova duša je slobodna. I on je sretan i smiren, i na sve to još osjeća slast i nevjerovatnu ugodu jer ima snagu da svoju dušu učini slobodnom. On osjeća radost zato sto je na strani poštenih ljudi, siromašnih ljudi i žena, potlaćenih i poniženih, a sa druge strane nije sa nasilnicima, zločincima i  odvratnim ljigavcima. 

Svrha priče je bila da svi mi možemo biti slobodni ako to zaista želimo. Znam. Nekada se sloboda mora i životom platiti i mi to vidimo nerijetko. Ali za one koji znaju  za Allahovu nagradu i dobrotu i vjeruju u Dan suda sloboda  vrijedi i više.